Blog

Ivona i homeschooling u Hrvatskoj

Posljednjih nekoliko godina sve češće se u javnom prostoru spominju alternative aktualnom modelu školskog obrazovanja. Različiti prijedlozi dolaze i s lijeve i s desne strane političkog spektra. Primjerice, udruga U ime obitelji 2016. godine organizirala je konferenciju „Obitelj i škola – ključ odgoja za vrijednosti“ na kojoj je predstavila dvije dodatne mogućnosti obrazovanja: povratak segregacije dječaka i djevojčica u odvojene škole, te obrazovanje kod kuće (eng. homeschooling) u kojem djeca na kraju godine polažu ispite u školi u kojoj su evidentirana. Drugi je primjer udruga za kulturu ritma DRUM-TI-DAM koja promiče međukulturalnu suradnju i organizira različita predavanja, tečajeve i događanja iz domene popularne psihologije, samopomoći i new agea, koja se također godinama borila za legalizaciju obrazovanja kod kuće u Hrvatskoj. Ovo su samo dva primjera koja ilustriraju činjenicu da ideju „demokratizacije obrazovanja“ u našem društvu promiču različite skupine iz različitih, često oprečnih razloga ali pod jednakom parolom. „Zalažemo se za pluralizam, da roditelji mogu odabrati, da je to njihovo pravo”, kaže Željka Markić.

Naša tročlana obitelj (Daniela, Ivona i Ivan) po mnogočemu je nekonvencionalna, pa tako i po načinu kako se Ivona, danas sedamnaestogodišnjakinja, obrazuje. Različiti prijatelji i poznanici nebrojeno su nas puta tražili da im opišemo njeno školovanje, zašto smo se na takav model odlučili, kako je to išlo i kako s odmakom gledamo na svoje izbore i cijeli taj put. Nakon jednog od tih prepričavanja naša je sugovornica s vidljivim olakšanjem uskliknula: „Napokon znam da nisam luda i da se to može! Vi bi svoju priču trebali nekako objaviti, da roditeljima koji slično razmišljaju olakšate život!“ Obzirom da se i profesionalno bavimo razvojem ljudi i organizacija, ubrzo nakon tog razgovora nastao je ovaj tekst. Odmah na početku želimo napomenuti da ne smatramo da je naš put primjeren za svaku obitelj – niti smatramo da postoji takvo „univerzalno“ rješenje. I mi smo na tom putu pažljivo razmatrali različite ideje i pristupe, te na koncu birali one koji su najbolje odgovarali našoj obiteljskoj situaciji.

Temelj: dijalog s djetetom

Ivona je rođena u Puli gdje je i završila prvi razred osnovne škole. Nakon toga preselili smo se u Svetu Nedelju, zagrebačko predgrađe u kojem i danas živimo. Već i ta promjena osnovne škole bila je pomalo stresna: dok u Puli većina djece ne pohađa vjeronauk, u Svetoj Nedelji Ivona je bila jedino takvo dijete. Ne iz posebnih uvjerenja ili protivljenja svojih roditelja, već jednostavno zato što na vjeronauk nije išla niti u prvom razredu. Kako je sat vjeronauka redovito bio usred rasporeda, dogovorili smo s Ivonom i njenom razrednicom da ostane na tom satu bez da ometa druge. Tako je Ivona zapravo pohađala satove vjeronauka, no tijekom njih bila je slobodna slušati sadržaj tog predmeta ili pak pisati zadaću ili crtati. O svemu što bi čula – kao i o svemu što bi čula na svim ostalim predmetima – redovito smo s njome diskutirali. I to je prva i osnovna stvar koju smo kao roditelji činili.

Ljudi s kojima razgovaramo, koji bi svoju djecu isključili iz obrazovnog sustava – bilo da ih sami obrazuju kod kuće slijedeći propisani kurikulum (homeschooling), bilo da im omoguće da sami biraju teme, sadržaje i dinamiku učenja na način koji je nestrukturiran i ne prati propisani kurikulum (unschooling), vrlo često to žele iz straha da im „sustav ne pokvari djecu“. Bojazan roditelja da će neki loš učitelj, ili skupina njih, ili cijela škola usaditi djetetu pogrešne vrijednosti, pogrešne svjetonazore ili pogrešne navike češća je i jača od bojazni da njihovo dijete u sustavu neće dobiti sve što treba i zaslužuje. Roditelji danas puno više promišljaju o „ispravnim vrijednostima“ nego nekada kad su učitelji i škole bili neupitni autoriteti. Skloniji su preispitivati sustav i puno su izravniji u utjecanju na način na koji njihova djeca u njemu odrastaju i obrazuju se. „Prave vrijednosti“ jednima su tradicionalne, kršćanske, konzervativne, nacionalne. Drugima su one liberalne, sekularne, moderne ili postmoderne, europske ili globalne. Što god stajalo iza tih apstrakcija, kako god pojedinci interpretirali ta svoja uvjerenja, ono što spaja oba pola društvenog spektra jest pozivanje na pluralizam u donošenju odluke o tome kako će se nečije dijete obrazovati. Svatko želi svoje dijete naučiti svoju verziju istine.

Međutim, prije donošenja uopćenih stavova o školi ili školstvu, nama je važno bilo pažljivo s djetetom razgovarati o tome što se u svim aspektima njena iskustva sa školom događa. Što se događa u razredu, između djece i učitelja, između razreda, u školskom dvorištu, na izletima i natjecanjima…, na Danima kruha. O svemu smo stalno razgovarali i pokazivali živo zanimanje za njen svijet, aktivnosti i interese. Na taj način mogli smo lako primijetiti kakve stavove s vremenom usvaja, te na vrijeme korigirati njene percepcije i zaključke. Uz to, usađivali smo joj osjećaj da nam njena razmišljanja puno znače, da imaju svoju težinu i vrijednost te da ih nesputano može podijeliti, bez straha da će biti ignorirana ili omalovažena jer „zna se tko je tu roditelj a tko dijete“. Vježbali smo slušanje, uvažavanje sugovornika, iznošenje argumentiranih stavova, propitkivanje zaključaka i dijalog: kad ona govori, mi pažljivo slušamo. Kad mi govorimo, ona pažljivo sluša. Naučila je da je dijalog dvosmjerna komunikacija u kojoj mi njoj ne držimo predavanja, niti ona „vergla“ a mi fascinirano šutimo jer „svaka joj je zlatna“, već zajedno dijelimo iskustva, misli i osjećaje kako bi bolje razumjeli sami sebe i jedni druge. U takvom odnosu i ona i mi uvijek smo bili na dobitku. Nebrojeno smo puta nakon razgovora s njom ostali zamišljeni, sagledavši nešto iz sasvim drugačije perspektive u odnosu na onu koju smo do tada imali.

Kritičko razmišljanje o ocjenama

Kroz razgovore nastojali smo kod Ivone prije svega razvijati samostalno, kritičko razmišljanje. Primjerice, u drugom razredu osnovne škole došla je kući uzrujana jer joj je učiteljica dala lošu ocjenu. Razgovarali smo o tome što se točno dogodilo i stvar je išla otprilike ovako:

„Rekla mi je da nisam pažljivo i s razumijevanjem slušala tekst koji je pročitala, a JESAM!“ – kaže Ivona.

„Dobro, a o čemu se radi u tom tekstu koji si pažljivo slušala?“  – pitamo mi.

„Pa bio je taj neki dečko (bla, bla…) koji je (bla, bla…) a trebao je kao nagradu dobiti neke novce, ali budući da je bio zločest, onda mu je ona dala po turu.“ – ispriča ona.

„Ok, i gdje je problem?“

„Pa ja sam mislila da je onda on dobio turu po turu novaca, kao dio po dio, i tako sam ispričala učiteljici da je taj dečko ipak na kraju dobio nagradu jer se trudio. I ona mi je dala dva.“

„Čekaj, kako, kako?! Što je on to na kraju dobio?“ – kroz smijeh ćemo mi.

„Ma dobio je po turu, poslije su mi objasnili da to znači dobiti po guzici. Ali ja to nisam tad znala, otkud da ja to znam?!“

Dijete koje se iz Pule preselilo u Svetu Nedelju znalo je što su šugaman, pirun i brageše, ali je tek učilo razlikovati piceka od pajceka i definitivno nije znalo što znači dobiti po turu. No, najvažnije učenje iz ovog slučaja nije bilo o jezičnim zavrzlamama.

„Što možeš zaključiti iz svega toga? U čemu si pogriješila?“  – pitamo mi.

„Nisam poslije objasnila učiteljici da sam se zabunila oko toga što znači po turu…“ – snuždeno će ona.

„Da, ali to je manji problem. U životu ćeš u razgovoru, u filmu ili u knjizi svako malo naići na neku novu riječ ili pak istu riječ s drugačijim smislom. Važno je da u prikladnom trenutku potražiš što znači neka nepoznata riječ, postoje za to rječnici stranih riječi ili možeš nekoga pitati. No, ima nešto važnije što iz ovoga moraš naučiti. Imaš neku ideju što bi to bilo?“

„Hmm… ne…“

„Tebe je uzrujala loša ocjena. Ali nije ocjena ta koja je loša, a nisi niti ti ta koja je loša. Što je onda loše u lošoj ocjeni?“

„Pa bolje je kad dobijem 5 nego 2!“

„Kome je bolje?“

„Svima je bolje, učiteljica je sretnija, ja sam sretnija, vi ste sretniji…“

„Prvo, nama je svejedno koju ocjenu ti imaš. To je tvoja ocjena. Sve ocjene koje ćeš ikad dobiti će biti tvoje, a ne naše. Mi nismo sretni zbog ocjene, mi smo sretni zato što si ti sretna.“

„Dobro, ali ste ipak sretni…“

„Jesmo, ali trenutno da si došla i s peticom – ma da si došla i s dvije ili tri, bio bi jednak problem kao sad kad si došla s dvojkom. A problem je u tome što si došla s dvojkom i nisi znala zašto si dobila dvojku.“

„Aaahaaaaaa….“

„Razumiješ?“

„Da, nisam odmah pitala učiteljicu zašto mi je dala 2.“

„Tako je. Ocjena je samo jedan jako pojednostavljen način da ti učitelji kažu gdje si u odnosu na njihova očekivanja. Ako ti daju 5, u prijevodu to znači da su od tebe dobili to što su očekivali, ili više. Problem s ocjenama nastaje ako ti ne znaš što učiteljica očekuje od tebe, ili što je očekivala i zašto ti je dala ocjenu koju ti je dala.“

„Pa što da radim onda ako mi da 2?“

„Što ti misliš da bi mogla napraviti? … Ako nije jasno što znači ta ocjena, zašto ti ju je dala?“

„Mogu ju pitati?“

Moraš ju pitati. Uvijek pitaj. Učitelji su to da te nauče, da ti objasne i da ti pomognu. Ali kako je učiteljica mogla znati da si ti pogrešno shvatila ‘po turu’?“

Ovakav razgovor o ocjenama, koji se nije dogodio samo jednom, pomogao je Ivoni shvatiti da ocjena nije najvažnija stvar u obrazovanju. Tijekom njenog školovanja stalno smo joj ponavljali: „Ocjene su bitne, one su jedan od pokazatelja tvojeg rada. One ti pokazuju da li si na dobrom putu, ali puno važnije od toga koju si ocjenu dobila jest zašto si dobila tu ocjenu. Ako ne razumiješ zašto si dobila dobru ili lošu ocjenu, nećeš znati da li da nastaviš raditi to što radiš tako kako to radiš, ili moraš nešto promijeniti.“ Kad treniramo voditelje u organizacijama, stalno im ponavljamo da je feedback glavni alat u vođenju ljudi. Voditelj koji ne daje i ne traži feedback je kao pilot koji leti na slijepo – ide dok ide…

Kritičko razmišljanje o nastavnicima

Kritički stav Ivoni smo pomagali izgraditi ne samo prema gradivu i ocjenama, nego i prema nastavnicima. Jedan dan, bilo je to također u drugom ili možda trećem razredu, došla je kući s lošom ocjenom iz hrvatskog jezika:

„Imali smo hrvatski i dala nam je zadaću da nacrtamo što je za nas ‘moja domovina’. I ja sam nacrtala smajlića i prirodu sa stablima, more i tako dalje… jer je za mene domovina zemlja u kojoj su ljudi sretni, u kojoj je lijepa priroda jer mi stalno idemo negdje u prirodu, a ona meni kaže da sam to mogla i bolje i dala mi je tri!“

„Dala ti je tri iz crtanja, na satu hrvatskog jezika?“

„Da. Pitala sam ju što sam onda trebala nacrtati za 5, i ona mi nije niš’ konkretno rekla, samo da je to sve skupa moglo biti puno ljepše. I sad ne znam zašto sam dobila 3, i živciram se jer ne znam ni kako bi saznala a ona mi nije znala reći! Ili nije htjela, svejedno.“

„Hajde ovako. Kakva je inače ta učiteljica iz hrvatskog?“

„Kako misliš kakva je? Luđakinja, takva je!“

„Dobro, dobro, sad si ljuta na nju i to je ok, ali idemo pokušati malo istražiti što bi tu mogao biti razlog ovoj trojci. Pričali smo da su ocjene – što…?“

Feedback od učitelja.“

Feedback na što?“

„Na to kako ispunjavam njihova očekivanja.“

„Trenutno je problem što ne razumiješ kakva očekivanja ima ‘luđakinja’ iz hrvatskog. Zato ti se i čini kao luđakinja. Ali vjerojatno nije baš skroz luda, valjda je ne bi pustili totalno ćaknutu da radi u školi. Može biti malo šašava ili neobična, drugačija od onog na što si navikla pa ti je to nepoznato. Svaki učitelj je drugačiji i bitno je da shvatiš kakvi su ti ljudi koji te ocjenjuju. Jer ocjena je uvijek subjektivna. Nekome ćeš se više sviđati, nekome manje, nije dovoljno samo da perfektno sve znaš. Moraš znati kako s učiteljima. Dakle, kakva je ta iz hrvatskog? Što voli, što ne voli, kako se oblači, kako hoda, kako govori, o čemu voli razgovarati, na što se zna naljutiti…? Sve to ti može pomoći izgraditi sliku o njoj kao osobi.“

„Evo, na primjer ona stalno gasi svjetla u učionici. Živcira se kad su bez veze upaljena. Onda, smeta ju ako su papirići oko koša, moramo ih odmah pokupiti. Kad ulazi u razred mora biti tišina, svi se moramo praviti uvijek jako pristojni i pravilno se izražavati: molim, hvala, izvolite, dobar dan učiteljice, doviđenja učiteljice. Jako je… kako se to kaže… stara. Onako, kao stari ljudi… sve to mora biti ‘kako treba’, jer se to ‘tako treba’ i ‘tako se radi’ i ‘to je ispravno’…“

„Misliš konzervativna, tradicionalna?“

„E, to! Ne možemo se s njom šaliti, to bi bilo nepoštovanje.“

„Što još, pričaj nam još neke dojmove?“

„Stalno nas gnjavi s tim Antom Starčevićem. ‘Djeco, kako se zove glavni trg u našem gradu?,’ ‘Djeco, tko je bio Ante Starčević?’ i tako sto puta…  Ona se oduševljava s Danima kruha! Pa tko se normalan veseli Danima kruha? Ili kad ide Uskrs, Božić i to, onda ona sva uzbuđena tjednima priča o tome, mali Isusek ovo, mali Isusek ono…“

„Vjernica?“

„Daaaa! Još kako!“

„Pa evo, to ti je dovoljno da probamo shvatiti njen… nedostatak oduševljenja tvojom slikom. Ako imaš učiteljicu koja je konzervativna, zagovara tradiciju, tradicionalne vrijednosti, vjeru i nacionalni ponos, što bi onda ona voljela vidjeti kao simbole na slici ‘moja domovina’?“

„Pa ne znam… valjda križ, grb i to?“

„Hajde napravi eksperiment, da provjeriš tu pretpostavku. Može?“

„Kakav eksperiment?“

„Pokušaj nacrtati sliku onako kako misliš da bi ona voljela da izgleda-“

„Ali to je MOJA slika, nije NJENA! Valjda ću ja na svoju sliku staviti ono što JA mislim da je domovina, a ne ono što ona hoće! Nek’ si ona crta svoje slike i stavlja zastave i križeve!“

„E, vidiš, ima jedna molitva ili poslovica, svejedno, kaže: ‘Daj mi Bože hrabrosti da promijenim ono što mogu promijeniti, snage da prihvatim ono što ne mogu i mudrosti da razlikujem to dvoje.’ Što misliš, da li ti sada treba snaga, hrabrost ili mudrost?“

„Ja bi nju najradije promijenila… ali ona je već tako stara i … nema šanse da ona pomisli da neko dijete možda nešto zna ili da nešto može biti ispravno a nije kako je ona naučila da je ispravno… A ne znam… valjda ju moram prihvatiti kakva je… iako najradije ne bih!“

„Vidiš, to je već mudrost. Ali mudra osoba će i naučiti kako se nositi s ljudima koje ne može promijeniti. Što bolje upoznaš ljude koji su drugačiji od tebe, to će ti biti lakše razumjeti njihove želje, strahove, nade, i biti će ti lakše naći neki zajednički jezik s njima. Suprotno tome je pokušaj da sve koji drugačije razmišljaju prilagodiš sebi, da sve staviš pod svoju kontrolu. Takav pokušaj ima naziv, zove se totalitarizam i kroz povijest je zbog takvih nastojanja patilo i umiralo strahovito puno ljudi. Rezultat? Na kraju svaki totalitarizam propadne.“

„Dobro, dobro, što da onda nacrtam?“

„Nacrtaj ono što misliš da bi ona cijenila i odnesi joj sutra taj crtež. Vidjet ćeš što će ti reći. Možda će reći da je sad kasno, jer si to trebala nacrtati jučer – pravila su njoj, koliko shvaćam jako važna.“

„Da, sve mora biti ispravno i prema pravilima.“

„S druge strane, ljudi su emotivna bića, pa kad vidi ispred sebe curicu koja se trudila i koja nastoji popraviti svoju ocjenu, možda pravila odu u drugi plan…“

Epilog ove zgode bio je upravo takav. Ivona je nacrtala domovinu kao zastavu s grbom koju nadlijeće golub s maslinovom grančicom, s križem u pozadini i odnijela svoj novi crtež učiteljici. Ovu je to toliko ganulo da je nije mogla dovoljno nahvaliti i dala joj je peticu. I tako se voli domovina.

Kritičko razmišljanje o znanosti i vjeri

Vjerojatno najvažnija sposobnost koju smo kao roditelji nastojali razviti kod Ivone bilo je kritičko razmišljanje. Smatrali smo da nema te situacije koja se u školi može dogoditi a da ju kroz zajedničku diskusiju ne možemo staviti u prikladan kontekst i pomoći Ivoni da zauzme informirani stav. Tako je bilo i kad je došla iz škole u sedmom razredu, frustrirana učiteljicom iz biologije:

„Ne mogu vjerovati!“

„Što sad?“

„Učili smo evoluciju…“ –

„Daaaa?“

„I tako profa iz biologije to sve nama priča, big bang, trijas, jura, kreda, hominidi i sve to redom. I na kraju – ne mogu vjerovat’ – kaže onda: ‘Tako to znanstvenici vide, ali naravno mi znamo da je Bog stvorio čovjeka.’“

„Aha.“

„Kako je to moguće?! Kako žena može završit’ fakultet i predavat’ biologiju i onda reći da je Bog stvorio čovjeka?! Jel’ ona slušala na satu kad se predavala evolucija, jel’ pitala ako joj nešto nije bilo jasno? Tko je njoj dao diplomu?!“

„Ok, ok, polako, udahni. Sjeti se da živiš u Svetoj Nedelji, ne živiš u Znanstvenoj Nedelji.“

„Kakve to veze ima di živim!?“ – plane Ivona još više.

„Da živim na Marsu ili u katoličkom samostanu, svejedno! Ako imaš znanstvena istraživanja i dokaze, ako odabereš biologiju koja je – kol’ko ja znam – ZNANOST, onda moraš biti ili lud ili glup da povjeruješ da je – PUF – neki čiča na oblaku stvorio čovjeka. I da su ljudi i dinosauri šetali rajskim vrtom dok se netko nije sjetio jesti jabuke!“

“I jesi i nisi u pravu. U pravu si kad su u pitanju znanost, istraživanja i logika. U krivu si što misliš da su biolozi, ili općenito znanstvenici, ili još općenitije ljudi, racionalna bića koja se u životu vode logikom. To, kao što i sama vidiš, nije točno.“

„Ali kako?! … Uh…“

„Vrlo jednostavno. Samo se moraš staviti u cipele osobe koju pokušavaš shvatiti. Ne moraš se složiti s tom ženom, samo je pokušaj razumjeti. Zamisli da su tebi bake, djedovi, roditelji i njihovi prijatelji bili vjernici. Živite u malom mjestu, svatko svakoga poznaje, svi morate zajedno funkcionirati jer te inače stigmatiziraju. Postaneš crna ovca, počnu te ogovarati, isključuju te polako iz društvenih zbivanja. Ne pričamo o New Yorku, velegradu u kojem svi žive vrlo individualistički. Pričamo o maloj sredini u kojoj je društveni pritisak da se ponašaš na određeni način vrlo velik. I ako ti odrastaš u takvom okruženju, onda po inerciji prihvaćaš puno uvjerenja, pravila, običaja i rituala tog mjesta. Svi vjeruju u jednoga Boga, njegovog sina, rođenog ne stvorenog, i tako dalje. Od rođenja najmanje jednom tjedno odlaziš u impozantnu građevinu u koju idu svi koje znaš, lijepo odjeveni. Ostavljaju tamo novce. Predvođeni neobičnom osobom pred kojom su svi krotki i ljubazni, koja zna sve njihove male tajne, u jedan glas ponavljate uvijek iste formulacije: jedan Bog, Otac, Svevišnji, Stvoritelj… tjednima, mjesecima, godinama. Postoje vjernici i nevjernici. Nevjernici će gorjeti u paklu, nema im nikakve šanse za spas. Odrastaš s tom porukom osamnaest godina i onda dođeš na studij. Što misliš, koja poruka je jača: čovjek je evoluirao, ili čovjek je stvoren točno takav kakav je?“

„Znači, nema šanse da se to promijeni, da ljudi razmisle svojom glavom i shvate da tu nešto ne štima?“

„Ima šanse, ali ljudi su različiti. Svi smo mi na kraju vjernici. Neki vjeruju da ima Boga, neki vjeruju da ga nema, neki vjeruju da to ne možemo nikad sa sigurnošću znati… Mi vjerujemo u ono što najsnažnije doživimo. Ako je naš najsnažniji doživljaj strah od paklenih muka iz djetinjstva, onda je to priča u koju vjerujemo. Ako je najsnažniji doživljaj oduševljenje matematikom, zakonima fizike, spoznajama evolucijske teorije i otkrićima arheologije, onda to prevladava. Ako nemamo snažnih doživljaja u tom smislu, onda možemo marginalizirati pitanje postanka svemira i smisla života, ne baviti se uopće time. Možemo biti i u nedoumici. Ono što nam je svima zajedničko, jest to da svi u nekom trenutku pokušavamo sebi objasniti svoj život i svijet u kome se nalazimo. Svatko na svoj način. Tvoja učiteljica iz biologije ima objašnjenje kakvo ima. To ne mora biti objašnjenje koje je tebi prihvatljivo, mislim da smo na sreću ostavili iza sebe vremena kad su ljudi mučeni i spaljivani zbog ‘pogrešnih’ vjerovanja. Dakle, što je zaključak?“

„Da nije ona kriva jer vjeruje u što vjeruje. I da ju ne trebam osuđivati zbog toga. Ali i dalje me živcira što ona svoja uvjerenja unosi u satove biologije. Nigdje u knjizi iz biologije ne piše: ‘Tako to vide znanstvenici, ALI…’!“

„I tu si u pravu. Otkrila si da je sustav nesavršen. Uvijek je bio, i uvijek će biti nesavršen, zato što ga čine ljudi. Mi bi voljeli da imaš boljeg profesora od ovog kojeg imaš iz povijesti, jer vas ovaj ne uči ničemu. Šeta po razredu, priča sebi u bradu i vergla uvijek istu priču o Srbima i Hrvatima dok čeka kad će u penziju. Povijest je učiteljica života. Što si od njega naučila o životu?“

„Ništa. Da su Srbi za sve krivi.“

„Zato mi puno pričamo o povijesti, da to kompenziramo. Zato je važno da sama čitaš, učiš i promišljaš, jer ako se u životu osloniš samo na sustav, previše se izlažeš mogućnosti da nedostaci sustava sutra postanu tvoji nedostaci. A zapamti – svaki sustav je nepotpun i nesavršen. Ima boljih i lošijih, ali nema i nikada neće biti savršenih.“

Različitost je bogatstvo

Prikladno je da se sad osvrnemo na pitanje koje nam je vjerojatno najčešće upućeno: zašto Ivonu nismo upisali u privatnu školu?

Odgovor je vrlo jednostavan: nema savršenih sustava. Ljudi pribjegavaju privatnim i elitnim školama u latentnom uvjerenju da su tamo nastavnici i kurikulumi bolji, da su razredi manji i djeca koja ih upisuju dolaze iz bogatijih pa vjerojatno i obrazovanijih obitelji. To će biti škola koju mali princ ili princeza zaslužuje. To će biti škola koja će osigurati prava poznanstva već u najranijoj dobi. To će biti – Škola.

Međutim, stvari u životu nisu crno-bijele. Da, kurikulum i nastavnici mogu doista biti puno bolji. Škola može biti opremljenija i razredi manji. Međutim, medalja ima dvije strane a druga strana ove medalje za nas je bilo relativno monokulturno okruženje. Razmišljali smo na sljedeći način: želimo li doista dijete staviti pod stakleno zvono? U okruženje u kojem se neće susresti s učiteljicom biologije koja ne vjeruje u evoluciju, ili s profesorom povijesti koji predaje svoju skučenu verziju povijesti, ili s djecom čiji roditelji ne mogu platiti školski izlet? Koliko će funkcionalno to dijete biti u društvu kad završi školu? Koliko će strpljenja imati za ne-idealne uvjete i koliko snalažljivosti. Za nas je glavni cilj osnovnoškolskog obrazovanja bio upravo taj: da se dijete susretne s tim različitostima, da joj budu poznate razne situacije koje se u takvom kontekstu pojavljuju, te da se nauči kognitivno i emocionalno sa svime time nositi. Cilj nam je bio izgraditi emocionalno stabilno, prilagodljivo, znatiželjno dijete s radnim navikama i sposobnošću da konstruktivno utječe na svoje okruženje – kakvo god ono bilo. Bi li to mogla i u privatnoj školi? Velikim dijelom da. Na vagi je bilo: malo više kvalitete obrazovnog sadržaja u privatnoj školi nasuprot malo izazovnijem okruženju u javnoj školi. Izazovnost okruženja s lakoćom je odnijela pobjedu jer socijalne vještine koje gradi nadmašuju vrijednost znanja koje bi u tom razdoblju dobila u privatnoj školi. Tu postoji jedan veliki ALI. Taj ali se odnosi na činjenicu da su roditelji tijekom osnovnoškolskog obrazovanja presudni korektiv sustavu. Roditelji su ti koji odgajaju i usmjeravaju djecu. Roditelji su ti koji daju kontekst onome što djeca u školi usvajaju. Ako roditelji za to nemaju vremena i volje, onda su djeca ovako i onako prepuštena sustavu pa je možda bolje da – ukoliko za to imaju mogućnosti – djecu daju u privatnu školu. Nama je vođenje Ivone kroz te formativne godine bila daleko najvažnija zadaća koju bi mogli imati. Prevažna da se prepusti bilo kojem sustavu.

Na tom putu i ona je sama polako gradila svoj stil utjecanja na okruženje, svoj stil vođenja.  Organizirala je za prijatelje druženja, odlazila na rođendanske proslave, čak je tijekom školskog izleta u Pulu organizirala da autobus pun djece navrati do njene rodne kuće gdje ih je zajedno s nonom i nonićem sve počastila zakuskom. Borila se u razredu, kod razrednice i kod školske pedagogice protiv mobinga koji je primijetila u školi. Borila se protiv načina ocjenjivanja koji je uvela profesorica iz fizike, koji je pogodovao uvijek istim ekstrovertima. Zalagala se i da kao razred uvedu davanje feedbacka nastavnicima na kraju školske godine. Time je uzrokovala razrednici glavobolje i probleme u zbornici. Pozivani smo na razgovore. I podržali je u njenim nastojanjima da potakne barem male promjene u pojedincima i okruženju.

U svakoj smo ju prilici nastojali osamostaliti. Od drugog razreda osnovne škole sama je išla autobusom iz Svete Nedelje u Zagreb u plesnu školu. Prvo Samoborčekom do Podsuseda, onda ZET-ovim busom do Zagorske ulice u gradu. Pohađala je tako dvije osnovne škole, što je drugim roditeljima bio manji problem od činjenice da je sama išla s dva busa u grad dok oni svoju djecu nisu samu puštali niti preko ceste do škole. Prva dva puta išli smo s njom u busu. Druga dva puta smo ju pustili samu i pratili autom da vidimo kako se snalazi. Nakon toga je išla potpuno sama. Mi smo strepili i međusobno se ohrabrivali, pratili je GPS aplikacijom i kad bi joj ples završavao kasno navečer išli po nju. Prema njoj smo se uvijek ponašali zaštitnički, ali nikada ne previše zaštitnički.

A što sa srednjom?

Kako se bližilo vrijeme upisa u srednju školu, razmišljali smo kojim putem krenuti. Ivona je bila odlikašica, bez nekog jasnog afiniteta prema bilo kojoj struci i bilo je jasno da će ići u gimnaziju. Savjetovali smo ju da upiše prirodoslovno-matematičku gimnaziju jer ta grupa pojačanih predmeta snaži apstraktno razmišljanje i potiče kognitivni razvoj. Ponovno su se kao opcija pojavile privatne škole, ali argumenti protiv još jednom su prevagnuli – učenici prirodoslovno-matematičkih razreda gimnazija ionako su već selektirana pametna djeca pa će biti u društvu koje je poticajno ali financijski različitih mogućnosti. Osim toga, kroz razgovor s roditeljima čija su djeca završavala privatne škole pojavio se obrazac: ta djeca redovito su kao sljedeći korak imala studij u inozemstvu i ozbiljne teškoće u integraciji natrag u hrvatsko društvo. I sami smo imali prilike ići živjeti i raditi u inozemstvo, ali uvijek bi kod Hrvata u dijaspori primjećivali nostalgiju prema domovini, koju su tek neznatno ublažavale bolje materijalne prilike u inozemstvu ili mogućnosti koje kod kuće nisu imali. Osoba koja je rođena i rasla u Hrvatskoj u drugim će zemljama uvijek biti stranac i u nekoj mjeri građanin drugog reda. Veliku ulogu ovdje igra i naš patriotizam – ako se svatko sposoban bude isključivo vodio onom: „Budala živi tamo gdje je rođen, pametan tamo gdje mu je dobro“, kakve šanse onda ova zemlja ima za svoj razvoj i napredak?

Prvu godinu srednje škole Ivona je tako završila u prirodoslovno-matematičkoj gimnaziji Lucijan Vranjanin. Bila je to gimnazija s kvalitetnim programom, relativno blizu mjesta stanovanja. Prije toga posjetili smo različite slične škole, razgovarali s ravnateljima, nastavnicima i djecom i zaključili da u širokom luku želimo izbjegavati „elitne“ prirodoslovno-matematičke škole. Elitizam i nesmiljeno kompetitivna atmosfera ne pridonose zdravom razvoju djece. Pridonose rejtingu škole i ravnatelja koji onda u začaranom krugu podgrijavaju taj elitizam i kompeticiju.

Iako je išla u dvije srednje škole paralelno, u prirodoslovno-matematičku i srednju školu za suvremeni ples, prvu je godinu završila s odličnim uspjehom. Odlazila je rano ujutro u jednu školu i vraćala se kasno iz druge. I sve to nije bio problem dok se u drugom razredu nije počela žaliti da gubi vrijeme u gimnaziji.

„To što učimo mogu i sama naučiti stoput brže nego da mi netko prepričava. Ionako sad učim fiziku pod matematikom, pišem zadaću iz matematike na povijesti, čitam lektiru na latinskom, crtam na fizici… Ne vidim smisao toga. Sjedim tamo, gubim vrijeme i onda između žurim od jedne škole do druge.“

„Jesu li problem profesori ili…?“

„Ne, profesori su uglavnom dobri, ima i super zanimljivih profesora… Nije problem u njima. Problem je što su oni opsjednuti državnom maturom. Njih valjda tjeraju da nas pripremaju za tu državnu maturu kao da je to najvažnija stvar u životu. Kao da ako ne prođemo državnu maturu, ili ne budemo sjajni, onda je sve propalo.“

„Što je propalo? Zašto je to toliko bitno?“

„Pa ne znam, valjda zato što se škole natječu međusobno koja će imati bolje rezultate na državnoj maturi… Odnosno natječu se ravnatelji, a onda oni rade pritisak na profesore i svi su ludi. Samo govore: ‘Ovo je važno, to zapamtite za državnu maturu!’ Kao da ostalo nije važno, nego samo taj neki glupi podatak izvan konteksta. I onda takvih glupih važnih podataka ima mali milijun. Pa tko će to sve popamtiti?! Kakvo je to učenje, to je čisto štrebanje za Veliki Ispit Koji Mora Dobro Proći. Jer ako ne prođe dobro, onda ćemo valjda u životu biti propaliteti, ili tako nešto…“

To je trajalo neko vrijeme, razgovarali smo o pojedinačnim slučajevima, pokušavali shvatiti što tu ne valja. Išli smo na roditeljske sastanke, konfrontirali ravnateljicu. Drugi roditelji su nas upozoravali da malo pripazimo jer bi naše dijete moglo imati problema. Suočili smo i njih i ravnateljicu s pitanjem da li se to nama indirektno ili direktno prijeti? Ne, ne, nikako, pogrešno smo razumjeli, ne treba pretjerivati.

S vremenom je postalo očigledno da su profesori i ravnateljica dobronamjerni, da se trude i žele pomoći djeci, ali da je sustav tako postavljen da stvara psihozu kod svih – ministarstvo, ravnatelji i nastavnici su povjerovali u mit od državnoj maturi, a djeca i roditelji su povjerovali njima.

Ivona je prvo morala odustati od pohađanja debatnog kluba. Voljela ga je i išla na natjecanja na kojima je sa 16 godina imala prilike debatirati o temi kao što je „Radničko dioničarstvo, ESOP i model podjela dobiti u Drogerie Marktu (DM) – za ili protiv“. Trenirali su ju vrlo motivirani studenti s pravnog fakulteta, družila se s djecom koja su voljela razmišljati o širokim društvenim temama i o njima polemizirati. To je moralo otpasti. Zašto? Zato što se dijelom odvijalo tijekom redovne nastave, a u školi se svaki izostanak teškom mukom opravdavao.

Nakon toga se ukazala prilika da Ivona u 10. mjesecu s nama putuje u Nepal i Butan. O tom odsustvu s nastave morali su vijećati nastavnici. Da bi odobrili, pismeno smo objašnjavali da mi putujemo poslovno, na poziv butanske kraljevske obitelji, da nosimo diplomatsko pismo i da nemamo kome ostaviti dijete niti mogućnost pomaknuti put. Krajem prosinca i početkom siječnja putovali smo ponovo, na Tajland, u Vijetnam i Kambođu. Ovaj put odsustvo smo opravdali liječničkom ispričnicom.

Uz sve te stresove, Ivona je jednog dana tijekom prvog polugodišta pitala „koliko moram kave popiti da bi ostala budna cijelu noć?“ Niti ona ikad pije kavu, niti bi dijete u srednjoj školi moralo bdjeti noću nad knjigama da bi napamet naučila „važne stvari za državnu maturu“. Počeli smo razmišljati o alternativama.

U tim razmišljanjima sjetili smo se serije „Mladi Indijana Jones“ u kojoj Indy putuje po svijetu s roditeljima i školuje se na putu. Otac mu je sveučilišni profesor koji predaje u različitim zemljama pa Indy tako ima priliku upoznati velike svjetske vođe, filozofe, pjesnike, mistike… Zapitali smo se: kako se školuju sportaši, glumci, plesači – svi oni koji profesionalno treniraju, idu na natjecanja i ne mogu fizički sjediti u nekoj zgradi i slušati predavanja?

Uvijek nam je bilo jasno da je obrazovni sustav zastario. Kad je Ivona bila u osnovnoj školi, suvremenim metodama učenja podučavale su ju dvije mlade pedagoginje koje su kasnije napisale i knjigu „Učimo učiti“. Tako je od malena usvojila mentalne mape, metode stripa ili strukturu definicije. Držali smo o tome i predavanja, potaknuti pokretom „Shift Happens“ Karla Fischa koji je nastojao osvijestiti u društvu potrebu da škole uđu u 21. stoljeće. Trenutni model obrazovnog sustava nije se značajno promijenio od pruske koncepcije iz kasnog 18. stoljeća, koji se u javnosti pogrdno naziva „tvorničkim modelom škole“ ili školom čija je zadaća proizvoditi poslušne građane i industrijske radnike. No, koliko je doista rigidan taj ionako neadekvatan sustav obrazovanja postao uvidjeli smo u cijelosti tek tijekom drugog razreda Ivonine srednje škole.

Razmišljajući kreativno o tom problemu i istražujući različite opcije, zaključili smo sljedeće: svaki sat koji bi morala provesti u učionici, slušajući neko ex-cathedra predavanje potpuni je gubitak vremena. Elon Musk jednom je prilikom izjavio: „Kad sam išao na koledž, rijetko kad bih išao na predavanja. Samo bi pročitao udžbenik i pojavio se na ispitu“. Danas, kad je gimnazijsko znanje široko dostupno putem Interneta, u audio, video i tekstualnom obliku, za učenike koji su motivirani učiti i koji imaju radne navike učenje podučavanjem nema smisla.

Razgovarali smo sa školom koja 50 godina provodi dopisno-konzultativnu nastavu. Isprva nas je zabrinuo potpuno de mode naziv škole – Birotehnika – no polako se naš skepticizam topio. Škola je imala preporuke s različitih strana. Ispostavilo se da gotovo svi oni sportaši, plesači i glumci za koje smo se pitali gdje se i kako školuju, pohađaju ovu školu. „U redu, ali jedno je formalno završiti školu, a drugo je obrazovati se…“ – pomislili smo. Suočili smo se s našim vlastitim predrasudama i strahovima. „Što ako se nakon što završi ovu školu nigdje ne bude mogla upisati na faks?“ ili „Što ako ju ispišemo iz Lucijanke, u kojoj ima super ekipu, odlične ocjene, dobre nastavnike… i onda shvatimo da to nije to?“ i tako dalje.

Ipak, kad smo ušli malo dublje u suštinu uvidjeli smo da su naši strahovi najvećim dijelom potpuno iracionalni. Ivona je zaista znala samostalno učiti i voljela je učiti. Ili, kako bi ona rekla: „Ja ne volim učiti, ja samo volim znati stvari. A kad nema jednostavnijeg načina da ih samo znam, onda učim.“ Pitanje „Hoće li imati društveni život ako ne ide u školu?“ također je bilo pogrešno – ona je osim Lucijanke pohađala još jednu srednju školu, u kojoj je također imala društvo većinom gimnazijalki koje su zajedno učile suvremeni ples za dodatno zanimanje scenskog plesača, išle na natjecanja i dobro se zabavljale. Osim toga, otvara joj se ponovno mogućnost pohađanja debatnog kluba, kao i brojnih drugih edukacija na kojima može istraživati i razvijati različite vještine. Primjerice, ljeto prije toga pohađala je New York Film Academy, ljetnu školu kinematografije u Firenzi gdje je upoznala zanimljive vršnjake iz cijelog svijeta.

Na koncu smo svi zajedno još jedno prodiskutirali situaciju i potom donijeli zajedničku odluku. S početkom drugog polugodišta ispisali smo ju iz Lucijanke.

I učenicima i nastavnicima bilo je žao što Ivona odlazi, stoga su ju pozvali da i dalje bude dio razredne WhatsApp grupe i mailing liste, da s njima ide na školske izlete, da dođe na koji god sat želi i da svakako s njima sudjeluje u pripremama za državnu maturu. Tako je ustvari dobila najbolje od oba svijeta – ostali su joj svi prijatelji koje je u međuvremenu stekla u Lucijanki i druženja s njima po želji, a dobila je slobodu od pohađanja nastave i sjedenja u školskoj klupi.

Dopisno školovanje

Kako funkcionira dopisno-konzultativno gimnazijsko školovanje? Ivona je upisala drugi razred opće gimnazije. Priznata joj je prva godina Lucijanke, ali ne i prvo polugodište drugog razreda. Razlog tomu je što u dopisno-konzultativnom obrazovanju nema polugodišta. Ivona je nakon upisa odabrala tri ili četiri predmeta koja je počela učiti. Prvo bi obavila konzultacije s nastavnikom na kojima bi dobila materijale – knjigu ili skriptu za samostalno učenje, sa zadacima za vježbu. Neki predmeti poput matematike imale su iste knjige kao u Lucijanki, a za neke je dobila posebno prilagođenu skriptu. S nastavnicima bi dogovorila što treba napraviti prije nego prijavi ispit – primjerice, koju lektiru treba pročitati i napisati, koje zadatke treba riješiti, ili koji rad treba napraviti. Kad to obavila, u nekom od ispitnih rokova prijavila bi ispit.

Cijeli sustav školovanja je vrlo nalik studiranju, osim što nema predavanja. Postoje zadaci, konzultacije i ispitni rokovi. Predmet se polaže u cjelini, odjednom. Ivoni se taj sustav posebno svidio, jer joj je omogućio da u kontinuitetu uči neku temu, potpuno joj se posvećujući. Dok bi u Lucijanki imala jedan sat povijest, pa drugi matematiku, pa onda latinski, informatiku itd., sada je mogla uzeti samo povijest i u dva-tri tjedna naučiti sve bez rascjepkanosti i prekida. Na taj način gradivo koje je učila postajalo joj je puno smislenije, povezanije i zanimljivije. Primjerice, učeći križarske ratove prvo je pročitala o njima u knjizi. Ne samo o prvom i drugom, pa onda tjedan dana kasnije o trećem i četvrtom… kako bi to radila u klasičnoj školi, nego o svim ratovima odjednom. Što ih je uzrokovalo, kako su se međusobno nadovezivali, što smo iz njih naučili? Potom je na YouTube-u pronašla neke zanimljive dokumentarce o križarskim ratovima i sve ih pogledala. Radila je to popodne i navečer dok smo bili na skijanju u Italiji (a njen stari razred sjedio u školskoj klupi), u Puli kod nonića i s nama na poslovnom putovanju. U autu nam je tijekom nekoliko sati vožnje u detalje uzbuđeno prepričavala križarske ratove i povezivala ih sa zbivanjima u ostatku svijeta, zbivanjima nakon ratova i sa suvremenim ratovima. Uživjeli smo se u njenu priču kao da gledamo film.

Prve konzultacije najviše su nam ostale u sjećanju. Bili smo s njom kad je išla kod profesorice iz biologije i potom kod profesora iz etike. U kabinetu iz biologije zadržala se neobično dugo. Kad je izašla, njih dvije su se pozdravljale u smijehu, kao da su najbolje prijateljice. Profesorica joj je, prepričala nam je Ivona, objasnila detaljno kako funkcionira dopisno školovanje. Rekla joj je da joj se uvijek slobodno može obratiti, ako ima bilo kakvo pitanje ili problem – vezano uz biologiju ili bilo što drugo. Pokazujući joj radove drugih učenika, kojih je bio pun kabinet, ustvrdila je da cijeli radni vijek predaje u školama i da je posve sigurno da su djeca izrazito kreativna kad ih se barem malo na to potakne. Nažalost, kazala je, nastavnici su pritisnuti rigidnim sustavom, često uronjeni u narušene odnose u zbornici i demotivirani ravnateljima koji ih loše vode. U takvom okruženju učenici najviše stradaju. Ispričala joj je kako je nedavno imala jednu djevojku koja je došla iz prestižne matematičke gimnazije, potpuno frustrirana. Kad ju je upitala kako to da se prebacuje na dopisno školovanje, ona joj je odvratila da se „osjeća kao neki automat koji uči, pobriše, uči, pobriše i tako stalno.“ Djevojka je bila odlikašica sva tri razreda i kad je trebala poći u četvrti, slomila se od besmislenosti rutine koju bi morala još jednom ponoviti kao zamorac u kotačiću. Roditelji su ju prebacili u dopisnu školu i dijete se preporodilo. Ivonin rad se pridružio radovima druge kreativne djece u kabinetu ove profesorice – izradila je veliku maketu prepunu različitih origami životinja s iscrtanim organima, njihovim nazivima i ostalim detaljima, odgovorila na sva pitanja iznad očekivanja i dobila 5.

Druge konzultacije imala je s profesorom iz etike koji istovremeno predaje i vjeronauk. On joj je objasnio: „Za ovaj predmet ti ne treba knjiga ni skripta – sve što ti treba u smislu informacija dostupno je na Internetu. Poanta ovog predmeta nije da naučiš definicije, nego da izgradiš zrelo razmišljanje o etičkim pitanjima. Zato ćeš imati zadaću detaljno istražiti temu ‘Sloboda i moral’. U kakvom su oni odnosu, i to na konkretnim primjerima. Moraš napisati referat na tu temu i donijeti ga na ispit. Na ispitu ćemo ti i ja debatirati o tome. Nije važno koji ćeš stav zauzeti, važno je znaš li ga vješto argumentirati.“ Nakon toga tjednima smo se bavili ovim pitanjem. Primjerice, Ivona bi otvorila pitanje pobačaja i potom razmatrala sve aspekte. Gdje završava sloboda majke da čini što želi, a gdje se uključuje moral društva koji štiti nerođeni život? Kako određujemo kad ćemo ograničiti slobodu majke? Naučila je pritom ne samo o moralu, nego i o religiji i o biologiji.

Fiziku i matematiku učila je iz udžbenika, rješavajući zadatke, ali i uz veliku pomoć koju svim učenicima diljem svijeta besplatno pruža Khan Academy. Učeći o elektricitetu i magnetizmu na Khan Academy portalu shvatila je da ju iz fizike zanimaju i neke lekcije koje nisu predviđene kurikulumom za drugi razred gimnazija. Ustvari, nisu uopće predviđene srednjoškolskim programom. Seriju koju odmalena voli, Stargate SG-1, kao i film Interstellar povezala s lekcijama na portalu koje objašnjavaju osnovne koncepte kozmologije i kvantne fizike, poput crnih rupa i višedimenzionalnih prostora.

Naša uloga kao roditelja u Ivoninom novom obliku obrazovanja također je aktivna. Ipak se radi o srednjoškolskom a ne fakultetskom obrazovanju. Na nama je da joj pokažemo kako se istražuju novi horizonti, da bi kasnije to sama mogla kvalitetno raditi. Jednom kad krene na faks na raspolaganju će joj biti Erasmus+, program koji otvara vrata brojnih europskih sveučilišta. Svima nam je želja da doživi studij u različitim zemljama Europske unije, bilo kroz semestar na nekom od stranih sveučilišta, bilo kroz studijsku godinu u inozemstvu. Potpuno smo uvjereni da ju ta iskustva mogu samo obogatiti.

Zbog tog smo razloga prvo ljeto njenog dopisnog školovanja osmislili na edukativan način. Poveli smo ju u Bruxelles, u posjetu europskoj prijestolnici. Doživjela je belgijsku kulturu i upoznala povijest te zemlje, no najvažnije, upoznala je institucije upravljaju ujedinjenom Europom – Europsku komisiju i Europski parlament. Razgovarala je s jednim od hrvatskih djelatnika u Komisiji koji joj je opisao svoj rad i približio rad svoje organizacije. Posjetila je zgradu i upoznala rad EU parlamenta, a poseban dojam na nju je ostavila Kuća europske povijesti, novootvoreni muzej Europskog parlamenta u kojem je provela cijeli dan i inzistirala da se vratimo sutradan kako bi dovršila obilazak. Ovaj fascinantan muzej ostavio je dubok trag u njenoj percepciji ujedinjene Europe i razmišljanjima o europskoj prošlosti i budućnosti.

Nakon toga vlakom smo otišli u Amsterdam gdje se u to vrijeme održavao najveći svjetski Gay Pride festival. Na tom je festivalu imala prilike doživjeti masovne ulične zabave na kojima sudjeluju najrazličitiji ljudi, promatrati spektakularni Canal Pride – povorku od stotinu brodova sponzoriranih od različitih korporacija kako prolaze amsterdamskim Unesco kanalima i svjedočiti kako se zastave duginih boja ponosno vijore sa crkvenih zvonika. Razgovarala je s našim hrvatskim prijateljima koji žive u Amsterdamu o različitostima u školama, običajima, radu institucija i općenito životu u tom multikulturnom gradu.

Edukativno ljeto okončala je posjetom Znanstvenom kampu mladih u Višnjanu, inspirativnoj školi koja okuplja djecu motiviranu za učenjem i stvaranjem. Kamp je djecu organizirao u grupe koje su se bavile različitim zadacima: od toga kako napraviti uređaj za bežični prijenos informacija putem svjetlosnih umjesto radio valova, do toga kako kreirati različite promotivne spotove i izmjeriti njihov utjecaj na potrošača.

Prošle je godine u Vijetnamu učila o Konfuciju, komunizmu u vrijeme Ho Ši Mina i danas, u Kambođi je posjetila hramove Angkor Wata i plutajuće selo na jezeru Tonle Sap a u Tajlandu monumentalne budističke hramove, plutajuću tržnicu, most na rijeci Kwai… Ove godine posjetit će Burmu, zemlju odakle potječe pokret vipassana meditacije, Batu špilje i tornjeve Petronas u Maleziji, nacionalne parkove i zgradu opere u Australiji te u Novom Zelandu doživjeti Haka ples Maora i lokacije na kojima je sniman Gospodar prstenova.

Ponovno je aktivna u debatnom klubu, pohađa ISOD – školu organizacijskog razvoja i sprema se u skolpu Erasmus+ projekta početkom nove godine tjedan dana provesti kao učenica na razmjeni u  Rotterdamu na plesnoj akademiji Codarts.

Cilj nam je oduvijek bio omogućiti joj da doživi i upozna različite kulture diljem svijeta. Bila je u Americi, Aziji i Africi, prošla brojne europske zemlje. U Vatikanu je učila o kršćanstvu, u Istanbulu o islamu, u Nepalu o hinduizmu, u Butanu o budizmu. Željeli bi da „misli globalno i djeluje lokalno“, da cijeni slobode, prilike, bogatstva i ljepote zemlje u kojoj je rođena i u kojoj je odrasla. Što će u životu raditi i gdje će živjeti njen je izbor. Na nama je da ju kao roditelji podržimo u tome.

Ne postoji univerzalni recept za obrazovanje svakog djeteta. Valja se čuvati generalizacija „školstvo ne valja“ ili „unschooling je budućnost“. Svaki model ima svoje prednosti i svoje mane. Za nas je mudar pristup: dobro poznavati svoje dijete, njegove interese i mogućnosti, uskladiti to s vlastitim mogućnostima, te potom odabrati ono što za tu obitelj najviše ima smisla.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s